preskoči na sadržaj

Login
Korisnik:
Lozinka:
LEKTIRE

Kako bi bezbrižno, elektronički čitali lektire, morate se logirati preko CAR-net učeničkog korisničkog računa, na ovu stranicu (slika-link)

 

 

       

portal za škole

      

        

Rječnik

 

Brojač posjeta
Ispis statistike od 7. 4. 2010.

Ukupno: 125774
Ovaj tjedan: 262
Vijesti

BULLYNG U ŠKOLAMA

Bullying ili zlostavljanje djece od strane drugog djeteta ili djece može imati više oblika: fizički, emocionalni, verbalni, seksualni, cyberbullying ili kombinaciju navedenoga. Može uključivati jedno dijete koje zlostavlja drugo ili grupu djece koja zlostavljaju jedno dijete ili drugu grupu djece.
 


Na žalost, bullying je jako raširena pojava. Teško je uopće procijeniti koliko s obzirom na to da veliki broj djece nikada nikome ne ispriča što im se događa.
Također, s obzirom na to da živimo u prilično nasilnom društvu, dječje izrugivanje, gurkanje, ismijavanje ili ignoriranje odrasli rijetko vide kao nešto više od običnog dječjeg nestašluka.
Djeci pak, s obzirom na nasilje koje gledaju i slušaju svaki dan – od obiteljskih svađa do naslovnica dnevnih novina – bullying često preraste u zabavnu predstavu koju, ako nisu žrtve, sa zanimanjem i navijačkim poklicima ohrabruju.

Unatoč uvriježenom mišljenju da je zlostavljač obično dječak, i djevojčice i dječaci zlostavljaju. Razlika nije u kvantiteti već prije u načinima zlostavljanja. Djevojčice pretežno nanose emocionalnu bol verbalnim uvredama, ogovaranjem ili ignoriranjem. Dječaci su nešto "grublji", kako u verbalnom zastrašivanju tako i u fizičkim nasrtajima. Iako su neki zlostavljači veći i snažniji od žrtve, zlostavljača ima u svim veličinama i oblicima.

Nekoliko je elemenata nužno da bi moglo doći do bullyinga. To su: zlostavljač, žrtva, prilika i publika.


Zlostavljači su najčešće djeca koja su i sama na neki način zlostavljana. Ponekad, to su djeca koja prolaze kroz životne situacije u kojima osjećaju da nemaju nikakvu kontrolu nad onim što se događa, kao što je razvod roditelja ili teška bolest roditelja. To mogu biti djeca koja imaju slabo razvijene socijalne vještine, koja doživljavaju nasilje kao uobičajeni način komunikacije kod kuće, koja ne mogu ispuniti očekivanja obitelji ili škole. Oni zlostavljaju drugu djecu kako bi se osjećali kompetentni, uspješni, da bi imali osjećaj kontrole ili sebi dali oduška zbog osjećaja bespomoćnosti. Oni smanjuju žrtvu da bi onda pored nje izgledali veliki.

Žrtva, odnosno dijete koje je izloženo većem riziku da bude zlostavljano od druge djece, najčešće ima neke od sljedećih karakteristika:

nisko samopoštovanje, nesigurnost, nerazvijene socijalne vještine, osjetljivo je, lako se rasplače i uznemiri, ima neku vidljivu različitost (debelo je, nosi naočale, ima klempave uši i sl.), ili ne zna kako se zaštititi i izboriti za sebe.

Bullying se ne može dogoditi ako nema za to prilike. Školski hodnici, igrališta i zahodi obično imaju malu ili nikakvu superviziju odraslih što ih čini posebno plodnim tlom. No, bullying se može nastaviti ili započeti i u nekom drugom okruženju: u kvartu ili u autobusu kojim se dijete vozi u školu i kući. Moderna tehnologija nudi mnoge prilike za zloupotrebu šireći tako mogućnosti zlostavljaču da proganja svoju žrtvu gdje god ona bila.

Bullying obično uključuje i publiku.
Publika može odigrati ključnu ulogu u zlostavljanju. Vrlo često publika reagira na zlostavljanje smijehom i pažnjom, podupirući tako nasilnika i ohrabrujući nasilje.
Mnogi se ipak, unatoč tome što se smiju, u sebi osjećaju loše i teško im je gledati zlostavljanje. No, kako se boje istupiti iz gomile i time riskirati da i sami postanu žrtva, šute i igraju ulogu koju procjenjuju da je sigurnija.
Rijetka su, ali postoje, ona hrabra djeca koja preuzmu inicijativu i pokažu zlostavljaču da to što radi uopće nije zabavno. Najbolja prevencija i najmoćnije oružje u borbi protiv bullyinga leži upravo u tome da publika preuzme kontrolu i spriječi zlostavljanje. Jedno hrabro dijete je malo, i može nastradati, ali grupu hrabre djece nitko ne može zaustaviti.
Zlostavljač i žrtva su zarobljeni u zlostavljanju. Žrtva bi htjela promijeniti situaciju ali ne može jer je žrtva. Zlostavljač se može promijeniti, ali neće, jer izvlači neku čudnu nagradu iz maltretiranja drugih. Ali publika je stvarno moćna. Kako se postavi publika, tako će se razvijati situacija. Odluči li publika da zlostavljanje nije "cool", zlostavljač će najvjerojatnije prestati i povući se. U nekim je školama bullying stavljen pod kontrolu upravo djelovanjem na publiku, bez da se utjecalo niti na žrtvu niti na zlostavljača.
Najbolje strategije publike su: ignoriranje, zbunjivanje zlostavljača odvlačenjem pažnje, pažljivo konfrontiranje zlostavljača s činjenicom da to što radi nije nikome zabavno, započinjanje diskusije u razredu o tome kako spriječiti bullying u svom razredu i u svojoj školi.

Bullying nije dječja igra

Djeca se često šale ili komuniciraju na načine koji uključuju ruganje ili gurkanje.
Za razliku od dječje igre, u kojoj su dvije strane ravnopravne, ili se nadmoć izmjenjuje od situacije do situacije, bullying uključuje neravnotežu moći u kojoj je zlostavljač uvijek i stalno nadmoćan.
Isto tako, kod dječje igre emocionalni ton se izmjenjuje od smijeha do ljutnje, no zadržava blagi intenzitet. Bullying uključuje trajnu i vrlo često intezivnu uznemirenost, bespomoćnost i patnju žrtve, dok je zlostavljač obično hladan, okrutan i kontrolira situaciju.

Bullying nije nasilni napad

Bullying se razlikuje od nasilnog napada na više načina. Prvo, u napadu se obično koriste šake, noževi i drugo oružje dok je kod bullyinga najčešće više izraženo emocionalno, a manje fizičko nasilje.
Obično se radi o blažim oblicima fizičkih napada, najviše o naguravanju, prijetnjama nasiljem, uzimanju stvari i šamaranju.
Drugo, nasilni napad događa se najčešće samo jedan puta, dok bullying traje i ponavlja se. Čak i dok nema izrugivanja ili drugih oblika bullyinga, žrtva strepi svaki dan očekujući nove nalete agresije.To nalikuje strahu vojnika na ratištu: i kada je zatišje osoba je napeta i stalno na oprezu.
Taj strah postaje sastavni dio života, a uloga žrtve sastavni dio osobnosti. Nasilni napad je vrlo nalik oluji, i obično uključuje ozbiljne ozljede. Takvih je primjera nekoliko svako malo diljem Hrvatske, o čemu čitamo u medijima. No, ozlijeđena, napadnuta djeca najčešće dobiju puno suosjećanja i pažnje, što pomogne u zacijeljivanju i onih unutarnjih, nevidljivih rana. Svi oko žrtve ogorčeni su na napadača i napadač bude javno osuđen zbog takvog ponašanja. Bullying je kao kišica, koja pada i pada sitnim kapima i čini se kao da neće nikada stati. Žrtva se osjeća progonjeno svaki dan, polako gubi snagu i ponekad trajno mijenja svoju osobnost i način na koji vidi sebe i svijet oko sebe. Odrasli koji nisu imali iskustvo napada ili bullyinga obično smatraju da je napad puno teži, zbog težih fizičkih ozljeda koje ga prate. Djeca koja su bila izložena bullyingu znaju da je to gore od napada. Napadnuta djeca završe u bolnici okružena ljudima koji brinu, paze i nježni su. Napadač završi u rukama policije i pravosuđa. Djeca koja su izložena bullyingu, s teškim emocionalnim ozljedama, završe obično sami u svojoj sobi ili na psihoterapiji. A napadači budu "face".


Moje dijete je žrtva. Što mogu učiniti?

Ako saznate da je vaše dijete zlostavljano od strane drugog djeteta ili djece, možda ćete odmah htjeti zaštititi svoje dijete i konfrontirati se sa zlostavljačem i njegovim roditeljima. Možda će vam biti neugodno i željeti ćete da vaše dijete osnaži i uzvrati zlostavljaču. Možda ćete se i sami osjećati bespomoćno. Niti jedan od ovih načina neće pomoći vašem djetetu. Što može pomoći?

Pokušajte prikupiti što je moguće više informacija o tome što se događa. Izbjegavajte okrivljavanje kako zlostavljača tako i vašeg djeteta. Razmotrite pažljivo ponašanje vašeg djeteta i njegov stil ponašanja. Ako razmišljate o tome da razgovarate s roditeljima zlostavljača, upamtite da će oni vjerojatno reagirati defenzivno, nastojeći obraniti kako svoje dijete tako i sliku vlastite obitelji. Vaš cilj treba biti da sva djeca imaju sigurno i poticajno okruženje, a ne da potpalite vatru.

Slušajte svoje dijete. Zlostavljano se dijete srami toga što mu se događa i teško o tome govori. Osjeća da bi trebalo nešto poduzeti, a ne zna kako. Osjeća da nešto s njim nije u redu ako su baš njega izabrali za iživljavanje. Radite uvijek na odnosu s vašim djetetom, na razvijanju komunikacije, budite otvoreni za razgovor i pažljivi kada slušate. Već sama činjenica da je vaše dijete progovorilo o problemu i vidjelo na vama da vam je stalo može pomoći. Nemojte nikako zaboraviti da unatoč tome što ćete se osjećati i sami žalosno, povrijeđeno i ljutito, ovaj problem zahtijeva od vas hladnu glavu i razumno ponašanje. Ne opterećujte vaše dijete vlastitim emocionalnim stanjem. Vaše dijete ima već dovoljno svojih patnji.

Objasnite djetetu da neka djeca imaju problema sa sobom jer su možda i sami žrtve nasilja kod kuće ili se s niskim samopoštovanjem, nezadovoljstvom i vlastitim strahovima nose na neprikladan način. Pomognite djetetu da shvati da zlostavljač nije velik i moćan koliko mu se to čini. Ispričajte priču o lavu i zečiću. Pravi lav ne ide okolo napadajući bezrazložno i strašeći druge životinje. Njegova pojava je dovoljna da druge životinje znaju koliko je snažan i moćan. Prerušenog lava, koji je u stvari zečić, prepoznajemo po tome što je prerušen u agresivnog, bešćutnog lava koji mora stalno strašiti i rikati da se ne bi prepoznalo da se u tom kostimu zapravo krije prestrašeni zeko. Pomognite svom djetetu da nauči razlikovati pravog lava od prerušenog zečića.

Sa svojim djetetom razgovarajte o načinima kako se zaštiti od zlostavljača.
Razgovarajte o tome kako odgovoriti na zlostavljanje. Na primjer:
• ne reagiraj, ignoriraj zlostavljača, otiđi iz situacije, potraži pomoć ako vidiš da je potrebno
• složi se sa zlostavljačem, kaži: "Imaš pravo", i otiđi

Kako bi uvježbali zaštitne strategije možete igrati s djetetom igru uloga. Najbolje je proći cijelu situaciju i pomoći djetetu da vježba i tako zapamti načine na koje će reagirati. Naglasite koliko je važno da ne pokaže da ga zlostavljanje ljuti i uznemirava jer to "hrani" zlostavljača. To je upravo ono što zlostavljač želi postići. Razgovarajte s djetetom o tehnikama zaštite, kao što je na primjer da bude uvijek u grupi s drugom djecom, napravite listu prijatelja ili kolega iz razreda s kojima bi moglo biti u grupi. Zlostavljač neće tako lako napasti ako je "publika" netolerantna na nasilje i ne smatra ga uopće zabavnim. Također, upozorite dijete da ne ulazi ni u kakve kontakte sa zlostavljačem. Ne potičite dijete na uzvraćanje udarca ili smišljanje osvete po sistemu "oko za oko, zub za zub". Uzvraćanje agresijom na agresiju zove se rat, a u ratu se mogu dogoditi ozbiljna stradanja i teško je kontrolirati situaciju. To je nešto što ne želite ni vi niti vaše dijete. I ne uzimajte ovaj problem osobno. Problemi djeteta koje zlostavlja su uzrok problema, a ne vi i vaše dijete. Ako problem ne možete riješiti sami, potražite stručnu pomoć.

Naravno, ponekad će situacija zahtijevati i vašu intervenciju, pogotovo ako se radi o upornom zlostavljanju koje je iscrpilo i vaše dijete i vas. U tom slučaju obratite se školi, razgovarajte s razrednikom, školskim psihologom ili ravnateljem škole. U ekstremnim slučajevima možda će biti potrebno obratiti se i policiji. Sigurnost djece treba biti prioritet i briga svih odraslih osoba. Razgovor s roditeljima djeteta zlostavljača najbolje je obaviti uz prisutnost školskog psihologa koji može pomoći u moderiranju razgovora i kontroli ponašanja svih prisutnih. Ukoliko ne naiđete na razumijevanje i brigu od strane odraslih osoba zaduženih za sigurnost djece u školi koju vaše dijete pohađa, razmislite o tome da prebacite dijete u školu u kojoj je borba protiv nasilja visoko na listi prioriteta. Ne zaboravite da je to velika odluka i promjena koja će dodatno iscrpiti vaše dijete, pa se prije ipak posavjetujte s psihologom.

Razgovarajte s djetetom o bullyingu čak i ako uopće ne slutite da bi se takvo što moglo njemu događati. To će poslati važnu poruku vašem djetetu o tome da vi znate što je to i da takvo ponašanje osuđujete, da se to događa i drugoj djeci, i da žrtva nije kriva. Također, čak i ako vaše dijete nikada ne bude žrtva, možete pomoći da ono bude dio "publike" koja će svojom netolerancijom na nasilje i izgrađenim stavovima o štetnosti bullyinga pomoći djeci žrtvama.


Moje dijete je bully

Pozvali su vas iz škole na razgovor tijekom kojeg saznate da je vaše dijete zlostavljač. To može biti prilično šokantna vijest. Važno je da unatoč tome pokušate ostati pribrani i ne negirate problem jer će to pogoršati stvari. Ako je vaše dijete zlostavljač, ono hitno treba vašu pomoć. Nikada sretan čovjek nema potrebu biti loš prema drugim ljudima. Ako vaše dijete zlostavlja drugu djecu sasvim je sigurno da imate nesretno dijete, koje vas treba. Isto tako nemojte misliti da bi vi znali da vaše dijete ima problema. Djeca zlostavljači neće roditeljima pričati o svojim "aktivnostima", kao niti o svojim lošim stanjima koji su ga doveli do takvog ponašanja. Da bi shvatili zašto vaše dijete povrjeđuje druge možda ćete trebati pomoć psihologa. Iako neka djeca zlostavljači nemaju obiteljskih problema, dobro bi bilo da razmislite o tome što vaše dijete uči o nasilju kod kuće. Kakvo je vaše ponašanje i stavovi i kakva je vaša komunikacija s djetetom? Dijete koje je izloženo izrugivanju od strane braće ili roditelja može ispoljavati agresivno ponašanje izvan kuće. Djeca koja gledaju nasilje ili ga i sami trpe uče da "jači tlači" pa će svoju bol prenijeti u agresivnu kontrolu onih koje vide slabijima od sebe. Osim što se trebate truditi da atmosfera u vaša četiri zida bude sigurna od nasilja postoje još neki načini kako možete pomoći vašem djetetu da prestane sa zlostavljanjem. Razgovarajte s djetetom o tome da je zlostavljanje ozbiljan problem koji vi nećete tolerirati. Potražite zajedno s djetetom razloge zašto je zlostavljanje loše i kako se osjeća žrtva zlostavljanja. Naglasite da kada zlostavlja drugu djecu zapravo ostavlja loš dojam i govori o sebi ružne stvari. Objasnite da su zlostavljači mahom nesretni, nesigurni ljudi. Naučite vaše dijete kako efikasnije rješavati sukobe i probleme kao i važnost tolerancije. Nagradite dijete kada vidite da se trudi i reagira nenasilno. Ne oklijevajte potražiti stručnu pomoć.

Kolika je važnost vaše otvorenosti da čujete problem i vaše odlučnosti i upornosti da ga riješite, najbolje govori podatak da mnoga djeca koja su zlostavljala drugu djecu u osnovnoj školi imaju ozbiljnih problema sa zakonom i policijski dosje do 30. godine. Neki nikada ne završe školu.

Cyberbullying

Cyberbullying je relativno nova pojava koja je izrasla iz prilika koje otvara moderna tehnologija. Internet je otvorio zlostavljačima mogućnost za uznemiravanje putem e-maila, chata ili blogova. Mobiteli mogu poslužiti za snimanje, slanje uvredljivih sms-ova ili pozivanja, a sve s ciljem uznemiravanja žrtve, u svako doba, na svakom mjestu, velikom brzinom. Namjera je znači ista, problem je u temeljima isti, ali je domet veći. Za žrtvu to može značiti da se čak i u svoja četiri zida, kao i bilo gdje drugdje, neprestano osjeća nesigurno i prestrašeno. Također, ono što je nekada za žrtvu bila sramota koja je živjela u učionici i hodnicima škole, s modernom tehnologijom postalo je javna sramota, dostupna svima i odmah.

Zlostavljanje tijekom djetinjstva mijenja strukturu i funkcije mozga te povećava rizik svega, od razvoja nelagode i panike do samoubojstva.

Martin Teicher, predavač na Harvardskoj medicinskoj školi, kaže da na te promjene ne utječu samo tjelesno i seksualno zlostavljanje, nego postoje i dokazi da i verbalno napadanje može promijeniti tijek razvoja mozga.

Jedan od očitijih primjera veže se uz smanjenje područja za osjećaje. Veza živčanih stanica koje povezuju desnu i lijevu stranu mozga je slabija od normalne kod zlostavljane djece a to rezultira, kako znanstvenici vjeruju, dramatičnim promjenama u osobnosti, ponašanju i raspoloženju.


Skeniranje mozga također je otkrilo smanjenu aktivnost u dijelovima mozga vezanih uz emocije i pažnju te je veći rizik od pojavljivanja hiperaktivnosti tj. ADHD poremećaja.
Uzrok javljanja je možda vezan uz hormone stresa koji se više izlučuju te rezultiraju drugačijim ponašanjem. Ljudi koji su bili zlostavljani sami priznaju da češće razmišljaju o samoubojstvu od ostalih.
Znanstvenici upozoravaju na važnost ranog otkrivanja zlostavljanja u djece jer se ranijim otkrivanjem može spriječiti daljnji utjecaj zlostavljanja na mozak.


Obitelj je okružje u kojemu dijete odrasta i u kojemu treba dobiti sve što mu je potrebno za normalan rast i razvoj, no ponekad je to i sredina u kojoj dijete biva zlostavljano ili zanemarivano.
Pod pojmom zlostavljanje podrazumijevamo postupke roditelja ili djetetovih skrbnika kojima se djetetu nanosi tjelesna i / ili emocionalna bol ili ga se zanemaruje u toj mjeri da je ugroženo njegovo emocionalno zdravlje i razvoj.

Osnovni oblici zlostavljanja su: tjelesno, emocionalno i spolno zlostavljanje djeteta i zanemarivanje djeteta.

Tjelesno zlostavljanje djeteta je namjerno nanošenje ozljeda i nesprječavanje istih. Ova vrsta zlostavljanja rezultira postojanjem ozljeda i znakova koji su posljedica ozljeda, a nalaze se na raznim dijelovima tijela. To su modrice od udaraca, pljuski, bacanja i štipanja; opekotine od upaljene cigarete ili grijaćih tijela, te lomovi udova. Neke vrlo ozbiljne ozljede, npr. povrede glave, kod vrlo male djece nisu odmah vidljive. Tu spadaju još izgladnjivanje djece, davanje na konzumaciju štetnih sastojaka, zatvaranje u podrum i slične prostorije.

Ozljede mogu biti namjerno izazvane, a moguće je i da nastanu jer roditelji nisu dovoljno zaštitili svoje dijete. Naime ukoliko dijete ima zdravstvene teškoće kao sto su krhke kosti, tada nervozno ali ne i grubo postupanje moze imati ozbiljnih posljedica koje se lako mogu zamijeniti za posljedice tjelesnog zlostavljanja, iako kod zdravog djeteta takvih posljedica ne bi bilo.

Emocionalno zlostavljanje može se odrediti kao kroničan stav ili postupanje roditelja odnosno drugih skrbnika koje ometa razvoj djetetove pozitivne slike o sebi. Ozljede nisu vidljive, ali posljedice mogu biti teže nego u ikoje druge vrste zlostavljanja.. Roditelj ne iskazuje ljubav i pažnju svojoj djeci, pa djeca počinju smatrati da niti ne zaslužuju ljubav, ne razvijaju samopouzdanje i samopoštovanje. Djecu roditelji mogu doživljavati negativno već od samog rođenja. Pripisuju im loše osobine i odbacuju ih na različite načine: neprimjećivanjem, ismijavanjem, smatranjem da su izvor teškoća svojim roditeljima. Djeci se prijeti, kažnjava ih se i napušta. Djeca mogu svjedočiti i nasilju između roditelja. Takva djeca žive u tjeskobi i troše svoje snage na brigu o sebi a i o svojim roditeljima. Često moraju preuzeti odgovornost u situacijama kojima još nisu dorasla. Posebnu skupinu čine djeca ovisnika. U takvoj situaciji ona su u dodiru s odraslima koji su toliko zaokupljeni svojim svijetom da ne primjećuju njih i njihove potrebe. Djeca su izložena tjeskobnim i nepredvidivim situacijama koje ne razumiju. Mogu im također nedostajati potrebni poticaji za razvoj, uz prisutno negativno kontroliranje i kažnjavanje.

Spolno zlostavljanje obuhvaća široki spektar aktivnosti od zajedničkog gledanja pornografskih časopisa i filmova, do promatranja odraslog pri masturbiranju ili spolno obojene igre, dodirivanja, masturbacije te oralnog, analnog i genitalnog snošaja. Odrasla osoba koristi dijete za zadovoljavanje svojih seksualnih potreba. Dijete može biti aktivno ili pasivno. Djeca o svemu šute jer u početku nisu niti svjesna što im se u stvari događa; nasilnik ih podmićuje, a poslije i obvezuje čuvanjem tajne, pa i zastrašuje kako ne bi nikome o tome govorila. Dakle, zastrašujući i zbunjujući aspekti spolnog zlostavljanja su tajnovitost i suučesništvo. Uza sve to, djeca se osjećaju krivom i odgovornom za to što im se događa. Na izravan upit, dijete obično poriče takva iskustva. U mlađe djece takva se iskustva mogu prepoznati u karakterističnim motivima likovnog izraza i kroz specifičan seksualno obojeni način ponašanja. Drugim osobama dijete prilazi kao što to njemu čini nasilnik. Javljaju se i mnoge zdravstvene smetnje i poremećaji ponašanja. Samouništavajuća ponašanja seksualno zlostavljane djece kao adolescenata mogu kulminirati samoubojstvom – kada se samoubojstvo vidi kao jedini odgovor na pitanje «Reći nekome ili ne.»

Zanemarivanje predstavlja pasivnost, propuste i nebrigu uslijed koji dolazi do nezadovoljavanja djetetovih osnovnih potreba u pogledu odgovarajuće hrane, odjeće, grijanja, medicinske skrbi i školovanja. To obuhvaća i ostavljanje djece koja se ne mogu samostalno brinuti o sebi, samih i bez odgovarajućeg nadzora kod kuće.

Emocionalno zanemarivanje može biti više ili manje otvoreno i može se očitovati cčk i prije djetetova rođenja, primjerice s alkoholom, upotrebom droga, ili losom prehranom. Emocionalno zanemarivanje određuje se kao nesposobnost uspostave pozitivne emocionalne veze s djetetom.Djetetove potrebe nisu primijećene, djetetom se nitko ne bavi, niti mu pokazuje da je željeno. Ovo dovodi do zaostajanja djeteta u tjelesnom, emocionalnom i intelektualnom razvoju.

Posljedice zlostavljanja djece

Zlostavljanje u djetinjstvu ima učinak na pet značajnih, međusobno povezanih područja: neurološki i intelektualni razvoj;
školski uspjeh i životna očekivanja;
socio – emocionalni razvoj;
socijalne odnose i ponašanje;
mentalno zdravlje u cjelini.

U svakom od navedenih područja posljedice mogu biti neposredne i dugoročne; Zlostavljanje i zanemarivanje u većini slučajeva djeci se događa višekratno, a posljedice ovise i o dobi djeteta - žrtve.

Neurološka oštećenja u djece, uzrokuju zaostajanje u intelektualnom razvoju, a samim tim i lošiji školski uspjeh, te manje školske ambicije.

Na planu socio – emocionalnog razvoja javljaju se smanjena samokontrola, povećana ovisnost o drugim ljudima, depresija, niže samopouzdanje i samopoštovanje, te osjećaj nemogućnosti kontrole nad životnim događajima.

Na planu socijalnih odnosa slabo su razvijene socijalne vještine i socijalna percepcija. Javljaju se agresija i delinkvencija, psihosomatske smetnje (alergija, astma, probavne poteškoće).

Na planu mentalnog zdravlja javljaju se razne poteškoće. Djeca razvijaju različite obrambene mehanizme i mehanizme prilagodbe: disocijativnost (poricanje i potiskivanje osjećaja i događaja), samooptuživanje, idealiziranje roditelja zlostavljača i samodestruktivno ponašanje (samoranjavanje, uporaba alkohola, droga, spolno rizično ponašanje).
Prevladavajući su osjećaji nelagode, tjeskobe, panike, straha, beznadnosti, zbunjenosti, usamljenosti, tjeskobnosti. Moguća je pojava post – traumatske stresne reakcije.

Dugoročne posljedice zlostavljanja su poteškoće u pogledu temeljnog povjerenja u druge, samostalnosti i osobne djelotvornosti. Muškarci često i sami postaju zlostavljači i svojih partnerica i svoje djece, dok žene ulaze u partnerske odnose u kojima su žrtve, a također mogu i zlostavljati djecu. Međugeneracijski lanac zlostavljanja nije nužan ako je dijete dobilo uz realističan doživljaj roditeljskog ponašanja, dovoljno socijalne i emocionalne podrške od šireg i užeg okruženja.

Loše posljedice zlostavljanja i zanemarivanja djeca mogu izbjeći ili smanjiti ako su u stanju depersonalizirati događaj tj. ne osjećati se odgovornim za nasilno ponašanje roditelja, ako imaju osjećaj vlastite vrijednosti, osjećaj kontrole nad vlastitim životom i sposobnost za rješavanje problema (sposobnosti za to povećavaju se s uzrastom djece), blisku vezu s nekom drugom osobom i ako provode što je manje moguće vremena s roditeljima – zlostavljačima



Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju
objavio: Marijana Blažević   datum: 23. 5. 2012.

Kalendar
« Travanj 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
Prikazani događaji


 

            

 


Tražilica

učilice

Da bi se ulogirali, potrebno je imati aktivan elektronički identitet:  odnosno HUSO korisnički račun za učenike i nastavnike osnovnih škola.


Korisni linkovi
KORISNE STRANICE
 • ŠKOLE
 • CARNET

ČASOPISI
 • meridijani
 • enter
 • drvo znanja
 • pogled kroz prozor
 • pc chip
 • vidi


Društvene mreže

 

 

 


Tražilice


e-mail računi





preskoči na navigaciju