Nakon kratkog predstavljanja sebe, glumac – lutkar je predstavljao lutke, izravno se obraćajući publici pitanjima, te je animirajući i određenim pokretima. Zadobivši pozornost, istodobno je i poučavao i zabavljao, tako da se često orio smijeh. Objasnio je zašto je lutkar u crnoj odjeći, te što znači animirati lutku, pokazujući primjerom ginjol lutke. Kako bi učenici zapamtili pojam, lutkar je tražio da svi naglas izgovore riječ, što su rado učinili.

Naučili su potom razlikovati štapnu lutku, masku, marionetu i njezinu podvrstu sicilijanku, javajku i zijevalicu. Pokazao je kako držati koju vrste lutke, te kako uspješno njome upravljati rukama. Također, vidjeli smo kako i zašto jedna lutka ponekad treba dva ili više lutkara, što znači da njome upravlja tri ili više ruku.

Iz širokog spektra mogućnosti, lutke su na improviziranoj pozornici skakutale, plakale, vikale, okretale glavu, spuštale glavu…  u vještoj lutkarevoj igri.

Kako bi sve bilo dinamičnije, učenici su na licu mjesta na pozornici izveli kratku predstavu o životinjama slušajući upute lutkara u ulozi redatelja. Učenici su čuli što je generalna proba, koji je posao redatelja, što je mizanscena i scenografija. Naučili su što su karakteri i na temelju čega redatelj bira uloge, odnosno zašto je iz publike birao jednog visokog vitkog učenika, jednog ''okruglog'', jednog ''borbenog'', i slično.

Redatelj nije bio strog, nije puno puta vraćao učenike lutkare da ponove odigranu scenu. Neke od tipičnih grešaka bilo je lako ispraviti: ne treba skakutati lutkar, nego lutka, također lutkar ne smije neopravdano okretati publici leđa, a s pozornice se sve treba čuti jasno i razgovijetno.

Naši učenici – lutkari  su dobili pljesak, te se poklonili publici. Bio je to dan kada su neki đaci  prvi puta glumili.

                                                                                                                                                      J. Vukovi